Skriveni troškovi korupcije

Korupcija je tajna već po svojoj naravi. Nitko ne izdaje račun za mito, a ugovor namješten prijateljskoj tvrtki na papiru izgleda kao i svaki drugi. Zato pitanje „koliko korupcija košta?” nema jedinstven odgovor, a ozbiljni izvori daju raspone, a ne točne iznose.

Europska komisija procjenjuje da korupcija gospodarstvo EU-a košta između 179 i 990 milijardi eura godišnje, do 6 % BDP-a EU-a. Razlika između ta dva broja pokazuje koliko je procjena neizvjesna. Ranija procjena Komisije navodila je gubitak od najmanje 120 milijardi eura godišnje. Sve se te brojke temelje na modelima i pretpostavkama, a ne na izbrojanim gubicima.

Istraživači i institucije zato istodobno promatraju više vrsta dokaza. Ankete o percepciji mjere što građani i poduzeća vjeruju. Podaci o javnoj nabavi otkrivaju ugovore s upozoravajućim znakovima, primjerice samo jednog ponuditelja. Istrage i sudski postupci prikazuju sheme koje su doista otkrivene. Nijedno od toga samo za sebe ne daje potpunu sliku, ali zajedno opisuju problem koji je velik, mjerljiv i skup za sve koji u Uniji plaćaju poreze.

Ova stranica prolazi kroz glavne vrste troškova, s brojkama koje smo mogli provjeriti u službenim i priznatim izvorima. Kad je broj procjena ili mjeri nešto uže od „korupcije”, to i navodimo.

Najizravniji trošak je novac koji je trebao služiti javnosti, a nije. U javnoj nabavi, u kojoj države kupuju ceste, bolnice, softver i školske obroke, studija Službe Europskog parlamenta za istraživanja (EPRS) iz 2023. procijenila je trošak rizika korupcije na 29,6 milijardi eura u EU-27 između 2016. i 2021. Samo za ugovore koji uključuju sredstva EU-a procjena je iznosila 4,3 milijarde eura u istom razdoblju.

Otkriveni slučajevi pružaju drugi kut gledanja. Ured europskog javnog tužitelja (EPPO), koji istražuje kaznena djela protiv proračuna EU-a, izvijestio je o 3602 aktivne istrage na kraju 2025., s procijenjenom štetom većom od 67 milijardi eura. Od toga se 45 milijardi eura odnosilo na prijevare s PDV-om i carinama, a oko 18,7 milijardi eura na prijevare u vezi s rashodima EU-a.

Ove brojke treba čitati pažljivo. „Procijenjena šteta” početna je procjena tužitelja o tome što je moglo biti izgubljeno u slučajevima koji su u istrazi. To nije utvrđena krivnja, niti ukupan iznos samo za korupciju: mandat EPPO-a obuhvaća i prijevare, pranje novca i prekogranične sheme PDV-a. Ipak, razmjeri pokazuju koliko je javnog novca ugroženo kad se pravila krše.

Povrat je težak. EPPO je 2025. ishodio naloge o zamrzavanju imovine vrijedne 1,13 milijardi eura, a stvarno je zamrznuta imovina vrijedna oko 289 milijuna eura. Novac koji je proveden kroz više tvrtki i država teško je pratiti, zbog čega je prevencija jeftinija od liječenja.

Korupcija mijenja i tko pobjeđuje. Kad ugovor dobije najbolje povezana tvrtka umjesto najboljeg ponuditelja, pošteni poduzetnici gube poslove, a javnost plaća više za manje. S vremenom tvrtke nauče da se njegovanje veza više isplati od poboljšanja proizvoda, pa tržišta nagrađuju pogrešne vještine.

Poduzeća to jasno vide. U Flash Eurobarometru iz 2024. 64 % poduzeća u EU-u reklo je da je korupcija raširena u njihovoj državi, 79 % da preuske veze između poslovnog svijeta i politike dovode do korupcije, a više od 70 % da pogodovanje i korupcija štete konkurenciji. Oko 27 % navelo je da ih je korupcija spriječila da dobiju ugovor.

Posljedice nadilaze tvrtke koje gube na natječaju. Cijene rastu kad je konkurencija ograničena. Kvaliteta pada kad dobavljač zna da ugovor ne ovisi o učinku. Nova i manja poduzeća, kojima nedostaju politički kontakti, prva su isključena, pa stradaju inovacije i otvaranje radnih mjesta. Strani ulagatelji, koji mogu birati gdje će uložiti novac, traže predvidljiva pravila.

Iza svakog predmeta javne nabave nalazi se nešto što ljudi koriste: bolničko krilo, most, program osposobljavanja, softverski sustav za poreznu upravu. Kad se novac preusmjeri, rezultat može biti projekt koji kasni, materijali niže kvalitete ili oprema koja ne odgovara onome što je plaćeno. U najgorim slučajevima ugrožena je sigurnost.

Većina Europljana korupciju ne doživljava kao apstraktan problem. U Eurobarometru iz 2024. njih 27 % reklo je da korupcija osobno utječe na njihov svakodnevni život, tri postotna boda više nego godinu ranije. Percepcije se među državama jako razlikuju, a percepcija nije isto što i izmjerena korupcija, no znatan dio stanovništva smatra da se odluke koje ih se tiču ne donose pošteno.

Postoji i oportunitetni trošak koji se nikad ne pojavljuje u proračunu. Svaki euro izgubljen zbog korupcije euro je koji nije potrošen na nastavnike, medicinske sestre, željeznice ili mjere za klimu. Budući da se velik dio novca EU-a troši preko nacionalnih i regionalnih tijela, slabe kontrole na jednom mjestu mogu smanjiti sredstva dostupna za projekte na mnogim drugima.

Trošak korupcije nije jedna isplata. Nakuplja se tijekom vremena i širi gospodarstvom, a jednostavan primjer pokazuje kako.

Zamislite javno tijelo koje kupuje softverski sustav. Dobavljač s pravim vezama dobiva natječaj bez konkurencije po cijeni iznad tržišne. Prvi je trošak preplaćenost. Drugi je kvaliteta: budući da dobavljač ne mora konkurirati, sustav kasni i slabo se održava. Treći je posljedični učinak, jer zaposlenici moraju zaobilaziti neispravan alat, a građani dulje čekaju na usluge. Četvrti se pojavljuje kasnije, kad se ugovor produlji bez novog natječaja i javno tijelo postane ovisno o jednom dobavljaču.

Pomnožite to s tisućama ugovora u jednoj državi i dodajte učinak na tvrtke koje su prestale sudjelovati u natječajima jer očekuju da će izgubiti. Rezultat je gospodarstvo u kojem novac teče onima s vezama, a ne onima s idejama, a javna ulaganja daju manje nego što bi trebala. Zato ekonomisti korupciju smatraju kočnicom rasta i zato su troškovi uvijek veći od vidljivih mita.

Naslovi o korupciji miješaju nekoliko različitih vrsta brojeva, pa je korisno znati o kojem je riječ prije nego što ih se usporedi.

• Percepcija. Ankete i indeksi, poput Eurobarometra ili Indeksa percepcije korupcije, mjere što ljudi vjeruju. Korisni su za praćenje povjerenja, ali ne broje kaznena djela, a percepcija može kasniti za stvarnošću ili je prestizati.
• Iskustvo. Neke ankete pitaju jesu li ljudi osobno ikad bili upitani za mito ili se osjećaju pogođeno. Te su brojke bliže stvarnosti, ali ovise o spremnosti ljudi da odgovore.
• Otkriveni slučajevi. Kazneni progoni, optužnice i presude opisuju što su tijela utvrdila. Porast otkrivenih slučajeva može značiti više korupcije, ali i bolju provedbu zakona. Države koje više istražuju mogu izgledati gore od onih koje istražuju malo.
• Modelirane procjene. Brojke poput „179 do 990 milijardi eura godišnje” izračunavaju se iz pretpostavki o tome koliko je gospodarskog učinka izgubljeno. Vrijedne su kao redovi veličine, no raspon je širok s razlogom.

Dobra je navika postaviti tri pitanja o svakom broju: tko ga je proizveo, što točno mjeri i za koje razdoblje. Brojku koja tvrdi da mjeri „trošak korupcije”, a zapravo broji sumnjive prijevare, ili onu koja miješa procjene tužitelja s dokazanim gubicima, lako je pogrešno pročitati.

Najmanje vidljiv trošak je povjerenje. Građani koji vjeruju da je sustav namješten prestaju očekivati pravednost i mogu prestati sudjelovati. Eurobarometar iz 2024. pokazao je da 61 % Europljana korupciju smatra neprihvatljivom, a ipak 68 % vjeruje da je raširena u njihovoj državi. Oko 75 % smatra da su poslovni svijet i politika previše povezani, a 65 % vjeruje da se slučajevi korupcije na visokoj razini ne progone dovoljno.

Slika je u Uniji neujednačena. U Indeksu percepcije korupcije Transparency Internationala za 2025. Danska je ostvarila 89, a Finska 88 bodova, dok su Bugarska i Mađarska imale 40 (na ljestvici na kojoj je 100 „vrlo čisto”). Indeks mjeri percipiranu korupciju u javnom sektoru, pa ga treba čitati kao pokazatelj povjerenja u institucije, a ne kao broj kaznenih djela. Prosjek za zapadnu Europu i EU pao je sa 66 na 64, a Transparency International navodi da napretka nema već desetljeće.

Na globalnoj razini Transparency International utvrdio je i da je u 36 od 50 zemalja sa znatnim padom rezultata došlo do smanjenja građanskog prostora. Ta je veza važna: slobodni mediji, neovisni sudovi i aktivno civilno društvo otkrivaju korupciju, pa je njihovim slabljenjem lakše sakriti.

Na kraju trošak pada na nekoliko skupina. Porezni obveznici plaćaju dvaput: prvo kroz izgubljeni novac, a zatim kroz više cijene ili usluge niže kvalitete. Pošteni poduzetnici gube ugovore i priliku za rast. Regije koje ovise o sredstvima EU-a, često upravo one kojima su ulaganja najpotrebnija, stradavaju kad se projekti odgađaju ili napuštaju. A buduće generacije nasljeđuju slabije institucije.

Korist pripada malom broju ljudi koji se nalaze blizu odluka o javnom novcu. Ta je asimetrija srž problema i razlog zašto su transparentnost, neovisan nadzor i informirana javnost toliko važni.