Predsjednik GRECO-a David Meyer pozvao je na bližu suradnju između Europske unije i protukorupcijskog tijela za praćenje Vijeća Europe. Govoreći u Rimu 16. rujna, predstavio je doprinos GRECO-a radu na prvoj protukorupcijskoj strategiji EU-a. Prema prikazu događaja Vijeća Europe, njegovo je izlaganje jaču institucionalnu suradnju povezalo s neovisnim nadzorom i odgovornošću.
Rasprava se odvila na konferenciji koju je organizirala Međunarodna protukorupcijska akademija o mjerenju učinkovitosti protukorupcijskih agencija. Događaj je trajao od 16. do 18. rujna i okupio je praktičare i stručnjake. Njegov fokus stavlja rezultate institucionalnog rada pod lupu, umjesto da pretpostavlja da postojanje agencije ili rastući obujam posla dokazuju učinkovitu zaštitu od korupcije. Meyer je sudjelovao u panelu o europskoj strategiji. Službena objava izvješćuje o njegovim prijedlozima kao doprinosu političkim raspravama, a ne kao o odluci kojom se uspostavljaju nove ovlasti ili donosi sama strategija.
GRECO je tijelo Vijeća Europe, odvojeno od institucija Europske unije. Njegova je uloga ispitivati usklađenost s protukorupcijskim standardima putem evaluacije i praćenja provedbe. Taj položaj rimskoj raspravi daje poseban fokus: kako iskustvo stečeno pregledom nacionalnih sustava može informirati širu europsku politiku. Praćenje može utvrditi slabosti i potaknuti reforme, ali ga ne treba brkati s kaznenim progonom ili sudskim utvrđivanjem krivnje.
Naglasak konferencije na učinkovitosti otvara temeljno pitanje o tome kako bi uspjeh trebao izgledati. Agencija može objaviti više izvješća jer je postala aktivnija, jer su se promijenili zahtjevi za izvješćivanje ili jer su se temeljni problemi povećali. Sam broj ne objašnjava koja od tih mogućnosti vrijedi. Evaluacija traži informacije o radu iza brojke i posljedicama koje iz njega proizlaze.
Isti oprez vrijedi za istrage. Rastući broj predmeta može odražavati bolje otkrivanje, ali porast sam po sebi ne utvrđuje da je korupcija postala češća. Mali broj predmeta može odražavati učinkovitu prevenciju ili nesposobnost utvrđivanja kaznenih djela. Usporedba institucija bez razmatranja njihovih odgovornosti i uvjeta rada stoga može dati zavaravajuće zaključke. To su metodološka pitanja koja otvara tema konferencije, a ne nalazi koje je Meyer pripisao određenoj državi.
Koristan pristup jest pratiti pitanje kroz uzastopne faze. Pritužba se može zaprimiti, procijeniti, istražiti, uputiti drugom tijelu i naposljetku riješiti. Odvojeno bilježenje tih faza omogućuje uvid u to gdje se rad zaustavlja i zašto. Smanjuje i rizik da se ista aktivnost broji više puta kao da je svaki unos zaseban rezultat. Javno izvješćivanje informativnije je kad objašnjava odnos između opterećenja i ishoda.
Prevencija postavlja drukčiji izazov. Pravilo koje uklanja priliku za pogodovanje može uspjeti upravo zato što ne slijedi nikakav skandal. Mjerenje tog učinka zahtijeva pozornost na to kako se donose odluke, objavljuju li se interesi i podliježu li iznimke nadzoru. Teže je nego brojati dovršenu istragu, ali se odnosi na drukčiji dio problema. Strategija izgrađena samo oko statistike provedbe zakona mogla bi previdjeti poboljšanja u rutinskoj javnoj upravi.
Neovisnost treba ocjenjivati s jednakom pažnjom. Formalni status institucije je važan, ali jednako tako i njezin pristup informacijama, kadrovi i mogućnost objave nalaza. Proces praćenja koji uzima u obzir samo pravni tekst može propustiti praktična ograničenja. S druge strane, izolirano neslaganje s vladom ne objašnjava cijeli sustav. Dokazi bi trebali pokazati kako institucija izvršava svoje odgovornosti u svim pitanjima koja se od nje očekuje ispitivati.
Suradnja između europskih tijela može poboljšati korištenje tih dokaza ako odgovornosti ostanu jasne. Zajednički nalazi mogu spriječiti institucije da više puta traže iste informacije, dok odvojeni mandati čuvaju različite oblike nadzora. Cilj bi trebao biti jasniji prikaz slabosti i mjera potrebnih za njihovo rješavanje. Stvaranje više sastanaka ili dokumenata samo po sebi ne bi pokazalo da je nadzor poboljšan.
Meyerovo izlaganje u Rimu smješta ta pitanja u razvoj protukorupcijske politike EU-a. Službeni prikaz navodi bliži angažman s GRECO-om kao način jačanja nadzora i odgovornosti. Ne navodi da je novi institucionalni aranžman već dogovoren. Praktičan test za strategiju bit će mogu li se njezine buduće obveze povezati s prepoznatljivim odgovornostima, korisnim dokazima i daljnjim postupanjem kad slabosti potraju. Konferencija pruža forum za tu raspravu, dok političke odluke tek treba donijeti.
Izvori:
