Europski povjerenik Michael McGrath suočio se s pitanjima o tome kako Komisija ocjenjuje grčku suradnju s europskim tužiteljima kad ti tužitelji izvješćuju o preprekama u svom radu. Izvješće objavljeno 17. rujna opisuje razmjenu održanu dva dana ranije u skupini za praćenje Odbora za građanske slobode Europskog parlamenta. Rasprava se ticala postupanja s poteškoćama koje utječu na istrage korupcije na visokim razinama.
Prema izvješću, zastupnici su propitivali odnos između općenito povoljne ocjene suradnje i ograda zabilježenih u popratnim bilješkama. McGrath je izrazio potporu Uredu europskog javnog tužitelja i uputio na širi pregled protuprijevarnih aranžmana EU-a. Nije najavio konkretnu zakonodavnu izmjenu niti novi postupak protiv Grčke. Razmjena je kao središnje pitanje ostavila težinu zabilježenih prepreka. Ta je razlika važna za svakoga tko ukupnu ocjenu čita kao jamstvo da tužitelji ne nailaze na znatne praktične poteškoće kad žele ispitati politički osjetljive navode.
To se pitanje tiče kvalitete institucionalne ocjene. Ukupan opis može biti točan u nekim područjima, a podcjenjivati ozbiljan problem u drugome. Rutinska suradnja može dobro funkcionirati čak i ako mali broj osjetljivih istraga nailazi na znatne prepreke. Samo brojanje uspješnih razmjena ne bi objasnilo kako te prepreke utječu na slučajeve u kojima je neovisni nadzor najvažniji. Korisna ocjena mora pokazati kako dolazi do ukupnog zaključka.
Mandat EPPO-a vezan je uz kaznena djela koja utječu na financijske interese EU-a. Njegove odgovornosti uključuju korupciju koja šteti tim interesima ili im vjerojatno može štetiti. Ta veza objašnjava zašto problemi u nacionalnom sustavu mogu postati europska briga. Pitanje nije samo ugled institucija države članice. Pitanje je mogu li se sumnjiva kaznena djela koja uključuju zajedničke javne resurse ispitati putem nadležnog sustava kaznenog progona.
Resursi, pristup i pravna ovlast različiti su dijelovi tog ispitivanja. Ured može imati dovoljno osoblja, a nedostajati mu pravodoban pristup ključnoj evidenciji. Može imati dokumente, a suočiti se s nesigurnošću oko toga koji se postupak primjenjuje na određenog dužnosnika. Više financiranja moglo bi pomoći kod prve vrste problema samo u nekim okolnostima i ne bi automatski riješilo drugu. Prijedlozi reformi moraju utvrditi prepreku prije odabira lijeka.
Mjesto nalaza unutar javnog izvješća također utječe na nadzor. Fusnote mogu sadržavati bitne dokaze, ali se čitatelji često oslanjaju na sažetke kad uspoređuju države ili prate političku raspravu. Ako ograda mijenja značenje ukupne ocjene, taj odnos treba jasno objasniti. To ne zahtijeva da se svaka pojedinost pojavi u naslovu. Zahtijeva da glavni zaključak odražava težinu dokaza koji ga podupiru.
Postoji i zasebno pitanje što slijedi iz upozorenja tužitelja. Izražavanje zabrinutosti nije jednako sudskom nalazu protiv vlade ili pojedinca. Niti automatski povlači proračunsku posljedicu. Druge institucije možda će morati procijeniti informacije u skladu sa svojim ovlastima i standardima. Razdvajanje tih funkcija omogućuje da se upozorenje shvati ozbiljno, a da se ne izvještava o ishodu koji se nije dogodio.
Za zastupnike bi produktivan nastavak postavio pitanje koje su prepreke sporne, koje su prihvaćene i koje zahtijevaju promjene zakona ili prakse. Te bi kategorije olakšale ocjenu odgovora. Obećanje opće potpore daje manje informacija od opisa mjera potrebnih za rješavanje određene poteškoće. S druge strane, zahtjev za sankcijama nepotpun je ako ne objašnjava primjenjivi postupak i dokaze koji ga podupiru.
Povjerenje javnosti ovisi i o očuvanju razlike između istrage i osude. Uklanjanje prepreka omogućuje provjeru dokaza; ne određuje što će ti dokazi utvrditi. Prava osumnjičenika i neovisnost sudova ostaju dio istog sustava odgovornosti. Učinkovita provedba protukorupcijskih zakona ne može se mjeriti samo time donosi li politički istaknut slučaj ishod koji očekuju njegovi kritičari.
Rujanska rasprava stoga otvara dva povezana pitanja: mogu li europski tužitelji obavljati svoj posao i opisuju li javna izvješća o praćenju njihovo iskustvo na odgovarajući način. McGrathovo upućivanje na širi pregled protuprijevarnih aranžmana ukazuje na mogući put reforme, ali razmjena nije odredila njegov sadržaj. Sljedeći smisleni razvoj bit će konkretno objašnjenje ili mjera koja se bavi utvrđenim preprekama, s dovoljno pojedinosti da Parlament i javnost mogu ocijeniti odgovor.
Izvori:
